SLIKAR ZVER

Slikarstvo Milice Kojčić (Svilajnac, 1957) odlikuje se sigurnošću u izrazu, snagom i figuralnim umećem koje ne potiče samo od naučenog, zanatskog ili realističkog. Ono seže do Franciska de Goje (Francisco de Goya), Pitera Brojgela (Pieter Brueghel) i Hieronimusa Boša (Hieronymus Bosch), a pripada koliko postmodernim novinama toliko i tradiciji, novom ekspresionizmu i transavangardi kao i beogradskoj školi fantastike. Možda je samo njoj u novijoj istoriji srpske umetnosti uspelo da pronađe univerzalni ključ kojim otvara mnoge likovne brave.

U središtu, među njenim figurama, ne nalazi se prazan, minimalistički prostor, već tajna. Crtež i slika shvaćeni su na najbolji i jedini ispravan način – kao čudo, duhovni podvig ili, kako kaže Mihailo Đoković Tikalo, umetnost kao „poziv na seanse čuđenja”. Radovi ove slikarke imaju filozofsku dimenziju, ne daju se olako iščitati i iscrpeti, ni vizuelno niti psihološki. Umetnica pruža sadržinski otpor (post)modernoj „nepodnošljivoj lakoći postojanja”, iskoračivši na taj način iz ovog vremena, napuštajući njegove iluzije. Aktuelna i vanvremena, umetnost Milice Kojčić na prvi pogled je tegobna, figure su obremenjene, kao da su trudne, ljudi nose teret koji ne mogu ili ne umeju da odbace, ali zato slikarka saoseća sa malim, sa svakim čovekom. Otuda i toliko nagosti na njenim radovima, čovek je biće upregnuto i ugroženo, izloženo muci ili pogibelji, pogubno i za samo sebe.

Zbog toga što izražava nešto trajno i večno ova slikarka i vanredna crtačica se tokom godina malo menjala u izrazu, razuđivala je obale svoje vizije, ali nije kao mnogi izneverila svoju početnu veru u umetnost, migrirajući u lakše likovne svetove. Milica Kojčić je izdržala tamo gde je najteže, shvatajući ljudsku i životinjsku figuru kao izazov, na poetski i misaon način. Slikar ponekad mora da se pretvori i u zver da bi razumeo svu meru ljudskosti, da bi obuhvatio i čudovišno u čoveku. Zato njeni radovi nisu nimalo „slatki”, ona je među umetnicama najudaljenija od kiča, avangardizam te vrste pripada estetici ružnog, lepo može biti trivijalno ili neistinito. U tom smislu treba imati u vidu misao Miodraga Dada Đurića: „Ne volim da pričam o mojim slikama, pošto nisu dovoljno krvoločne i grozne”, ili njenog profesora, crtača Dragana Lubarde: „Ako želiš nešto lako, to će ti kao pena proći kroz prste i ništa ti neće ostati”.

Milica Kojčić možda ni kao osoba nije laka, a ponajmanje je to njeno delo, jer se uhvatila u koštac sa najvećim likovnim i filosofskim izazovima. Ona neće lepo a u krajnjem smislu ni ružno, ona neće delo koje bi bilo išta drugo do istinito a pod tim podrazumeva dramatičnost, paradokse i zanose ljudskog bića. Zato crta i slika krajnje jednostavno ali je njena linija puna snage, višeslojna i bremenita značenjem, želeći da izrazi osnovno u čoveku i u svetu, zapreteno i neizrecivo. Zbog toga je u stilu toliko otvorena, kao borac udara direktna ili, kako bi Lazar Trifunović rekao, „Baca se u epicentar problema”.

Njen prvobitni podstrek, snagu, radoznalost, oporost i ljutinu moćnog crteža i crno-belog pogleda na svet, nisu ublažile ni godine niti docniji prelazak na koloristički izrazito slikarstvo i ponešto drugačiji vid crtanja. Uvek i u svemu zadržala je postojanost i intenzitet osećanja i ideja, ikonografiju i kompoziciju koje bi Dragoš Kalajić odredio kao „slikarstvo surovosti”. Ona kao da je uvek na samom početku, sveža, ili možda bolje reći na kraju, jer njeno slikarstvo dolazi posle svega, istorijskih i umetničkih iskustava (post)avangarde, kao rezime, nada i opomena. Toliko je tišine i smirenosti među njenim figurama, dostojanstva u patnji, kao svojevrsnog izraza njene ličnosti.

Ova slikarka je svoj svet obrazovala još tokom studija na beogradskoj Likovnoj akademiji. Kao nekada Dado Đurić, još kao student je, oko 1978-79. stvarala to što radi sada i što će, na ovaj ili onaj način uvek raditi. Na njenu upornost i harizmatičnost podsećaju me i zajednički susreti u galerijama tih godina. Videvši me sa koliko pažnje i divljenja razgledam sliku General Uroša Toškovića, rekla mi je: „On stvara kao zver!”. To mi je ponešto otkrilo i o njoj: Milica je imala i drugo lice od svakodnevnog – nimalo naivno i milo. „Ljudi koji su odbačeni, koji su negde pobegli od stvarnosti, oduvek su me privlačili”, kaže umetnica a takav je bio i klošar ili bolje reći prorok koga su članovi grupe „Mediala” nazvali Baltazar, što je i bilo prvobitno ime te grupe. Profesor Zoran Petrović, kod koga je u klasi studirala, osim što je bio istaknuti modernista imao je i umetničku biografiju jednog od značajnih fantasta i iracionalista. Ne prihvativši da se bilo gde svrsta, svesna svoje kao i vrednosti prethodnika, Milica Kojčić gradila je samostalno svoj u osnovi mitski svet, pomerenog ugla gledanja, izmešten iz stvarnosti, ukotvljen u duševne dubine, tamo gde udaraju damari a svetlost retko dopire. Njene spodobe ištu ljubav i toplinu a ne krv; možda niko nije svestan Boga i đavola kao nakaza. Svojim ostvarenjima iznedrila je zverinjak, postmoderni dans makabr sulude istorije.

Slikarstvo je pre svega duhovna kategorija, tvorevina duha, što se prečesto zaboravlja. Bilo bi zanimljivo pratiti razvitak likovne deformacije u ovom opusu, jer su, kao i kod nekih drugih umetnika, njen karakter, rukopis i ličnost ucrtani u ono što je odvojila od stvarnosti, što je de-formisala, stvarajući od realne novu životnu formu, nimalo neprirodnu, jer i priroda rastvara, dekomponuje i nadograđuje.

Usred (ili možda bolje reći usled) posttehnološke civilizacije, u eri urbanih gurua i sajber ratnika, Milica Kojčić je, ko zna kako, našla snage i volje da obnovi drevno, da u svet ponovo prizove mitsko, ne samo iz prošlosti njenog naroda već i iz praistorije. Njeni su radovi mogli nastati u vreme pećinskog slikarstva lovaca i šamana, ili među egzotičnim plemenima, jer je ona pre svega magičarka, Balkanka koja je našla način kako da prastari svet izrazi na nama čitljiv način. Ona neće ništa da kultiviše jer je decivilizator, barbarogenije, ne želi povratak u prošlost niti odlazak u utopijsku budućnost, hoće celog čoveka sada i ovde. Pogrešno je reći da je njena figuracija spoj realnog i nadrealnog – ona teži da prevaziđe te paradigme, pa njeno stvaralaštvo ne treba vezivati u krajnjem smislu ni za naše vreme, niti mu pridavati eventualno društveno-kritički značaj. Izvan dnevne politike i banalnosti, slikarka žudi za večnim i prastarim, dakle uvek savremenim; nije angažovana već vanvremena. Stroga i korenita (rigidna i radikalna), čvrsta je i samopouzdana, što nije česta karakteristika ljudi ovog vremena.

Čovek-trup, ljudi-svinje, životinjske glave na čovekolikim telima, ljudske figure bez ruku, životinje koje to nisu već karikaturalne živuljke, svetska menažerija i ciklus zvani cirkus, svedoče o nakaznom, demonskom i istinsko. Stvarnost na njenim radovima nije nimalo ulepšana, čovek je, između ostalog, i zver. Njen svet doprinosi čistoj likovnosti sa mnogo cinizma, sarkazma i ironije ali i vedrog humora – goli, debeli „optimisti” imaju krilca na leđima! Satirom i groteskom svedoči o iskušenjima i izazovima na rableovski, donkihotovski ili beketovski način, jedini mogući – gorko i neposredno. Ova ostvarenja pripadaju možda i estetskom nasleđu stećaka i krajputaša, staroslovenskoj i paganskoj skulpturi ili ranohrišćanskom ekspresionizmu.

Svoj likovni svet umetnica je duboko doživela i proživela još u detinjstvu, i stoga je istinit. Apsurdima se ruga posmatraču ali ga i neodoljivo privlači – u tome je njena snaga kao i u formalnom izdvajanju i ne pripadanju (post)modernizmu, ali ni tradiciji, danas banalno shvaćenoj. Na taj način je, od rodnog Svilajnca do Pariza, stasala i razvila se slikarka koja u prvi plan postavlja etičko, tako oštro i resko da propituje estetsko. Na pitanje „Ko je čovek” odgovorila je crtežom i slikom univerzalne poruke i stoga njena umetnost ne pripada ni Srbiji ni Francuskoj već celom svetu.